Kriste Sokoli, 28-godišnji radnik „Komunalnog” Kotor, u Crnoj Gori živi od 1999. godine, kad je dobio status raseljenog lica. Rođen je 1986. godine u Peći, ali zbog rata na Kosovu nije imao sreću da provede mirnu i lijepu mladost. Došao je ovdje kao 13-godišnji dječak, završio je osnovnu i Srednju školu u Dječjem domu „Mladost” Bijela i stekao zanatsku diplomu pekara.
– Sad sam smješten u kući jednog pomorca, održavam je i čuvam, ne plaćam stanarinu. Ovdje mi je dobro, radim od 5.30 do 13 sati, kad završim, idem kući i odmaram. Radim već šest godina kao sezonac. Brat od strica mi je pomogao da pronađem posao. Kad sam napunio 18 godina, radio sam godinu i po dana u Vili Azuro, mijenjao razne poslove. Nakon izlaska iz Dječjeg doma, zaposlio sam se u Javno komunalno preduzeće Kotor, gdje i danas radim. Preživljavam nekako, izguram do kraja mjeseca sa platom od 300 eura, ne plaćam stan, to je najbitnije, priča Sokoli za „Dan”, u pauzi nakon završenog posla u Starom gradu. Dok je bio u Domu, priča nam Sokoli, izgubili su njegovu legitimaciju interno raseljenog lica, te nije mogao da izvrši preregistraciju i ostao je bez ikakvih dokumenata. S obzirom na težinu njegovog položaja, Komisija sastavljena od predstavnika Uprave za zbrinjavanje izbjeglica, Ministarstva unutrašnjih poslova i UNCHR-a, 13. marta 2014. godine odobrila mu je iz humanitarnih razloga preregistraciju interno raseljenog lica sa Kosova. Kriste Sokoli je u Komesarijatu za raseljena lica evidentiran 4. decembra 1999. godine, izvršio je preregistraciju 2003. godine, ali je propustio termin 2009. godine. Zavod za zbrinjavanje izbjeglica je donio rješenje na osnovu kojeg mu je odobrena preregistracija, što je osnov za dobijanje ličnih isprava. To bi omogućilo Kristu da putuje u inostranstvo.
– Imam jednu sestru udatu, koja živi u Švedskoj, drugu u Đakovici, treću u Beogradu i četvrtu u Podgorici, gdje živi i moj jedini brat. Oca su ubili na Kosovu, majka se odselila u Rožaje (razveli su se ranije), ne znam ni da li je živa. Nikad je nisam vidio. Pomalo mi nedostaje porodica, jer živim sam. Ponekad idem kod braće od strica, koji žive u Dobroti. Za sad ne mogu da planiram put, sve dok ne završim sa dokumentima, koji su u proceduri. Čim dobijem papire, išao bih kod sestre u Švedsku. Predao sam dokumenta, sad čekam, inače se čeka pola godine, kaže Kriste. Njegov rejon za čistoću je sami centar grada, što je zaslužio kao vrijedan i odgovoran radnik, objašnjava mladić.
Slobodan Popić, povjerenik za raseljena lica u Kotoru, ponosan je što u Kristu Sokoliju ima prijatelja, sa kojim sjedne, popriča drugarski uz šoljicu kafe.
– Prava je rijekost da u ovoj raseljeničkoj populaciji neko ovako mlad, sam, bez igdje ikoga, nije zalutao u životu. Kriste Sokoli je odrastao u Domu „Mladost” Bijela, kad je došao ovdje, tada sam radio u Komesarijatu za raseljena lica i Dom „Mladost” Bijela je bio pod mojom nadležnošću. Tamo sam upoznao Krista, a kasnije, kad je završio školu, došao je u Kotor, gdje sam ga ponovo sreo. Pozdravili smo se kao stari znanci i saznao sam da nema legitimaciju. Pozvao sam ljude iz UNHCR-a i za kratko vrijeme je dobio rješenje Zavoda za izbjeglice, na osnovu kojeg je stekao raseljeničku legitimaciju. Uspio sam da mu dobavim iz Kragujevca rodni list i uvjerenje o državljanstvu, kompletirali smo dokumenta i predali u MUP Kotor. Sad čekamo da on dobije ličnu kartu za strance. Kad to dobije, onda ćemo preko Ambasade ili Konzulata u Herceg Novom tražiti pasoš, možda i ličnu kartu, da može da putuje. On će dobiti pasoš države Srbije, jer je njihov državljanin, a ovdje će dobiti ličnu kartu stranca sa stalnim nastanjenjem. Sa tim dokumentom ima pravo da se prijavi na Biro rada, da se zaposli, da radi svuda, sem u državnim institucijama. Bitno je da bi mogao da bude primljen u stalni radni odnos u Komunalnom, jer se istakao kao dobar radnik, šta više, nagrađuju ga i meni je zaista bilo veliko zadovoljstvo da mu pomognem, bar koliko-toliko – kaže Popić za „Dan”.
M.D.Popović
Ostao sam, pa našao prijatelje
– Došao sam u Kotor kod strica Brajima u Dobroti sa tatom Paljušom, sestrom Ljuljetom i sestričinom Donikom. Imao sam tada 16 godina. Poslije nekoliko mjeseci vratili smo se na Kosovo. Tada je naš komšija, Albanac, odveo mog oca. Više ga nikad nisam vidio, a kasnije sam čuo da su ga ubili. Zajedno sa sestrom i sestričinom vratio sam se u Crnu Goru kod strica. Javili smo se Komesarijatu za izbjeglice i dobili legitimacije raseljenih lica. Sestra Ljuljeta se u međuvremenu udala i već duže vremena živi u Beogradu, a sestričina Donika je otišla sa majkom u Švedsku. Kako sam ostao sam, primili su me u Dječji dom „Mladost” u Bijeloj. Tamo sam boravio od 10. novembra 1999. godine do 5. septembra 2007. godine. Kad sam ostao bez ikakvih dokumenata pomogao mi je Slobodan Popić – kaže Kriste.